TEKSTOVI
Dražen Juračić
O ARHITEKTONSKOJ PUBLICISTICI
Arhitektonska publicistika često zanemaruje mnoge temeljne probleme: od urbanističke logike do ekonomičnosti i svrhovitosti arhitektonskog djela.
Jedan od razloga tako sužene pažnje zasigurno leži i u njenom metodskom načelu da arhitektonskom djelu, u pravilu, pristupa fenomenološki, a ne sustavno.
Piše se i razgovara asocijativno, intuitivno se iznalaze veze i analogije s drugim društvenim, likovnim, ili literarnim ili arhitektonskim fenomenima koji kritičare i kozere zanimaju. Preferiraju se zgrade s jednom eksplicitnom, jasno čitljivom, hipertrofiranom idejom koje omogućuju začuđujuću vizualizaciju, fotografiju i – po mogućnosti, zgodno zapakiranu new age “mumbo jumbo” teoriju. Takve, koje se mogu žurnalistički tretirati u kategorijama novih koncepata, trendova i brandova jednako kao i novi film ili modna revija. Ne gledaju se oni aspekti koji su doista kompleksni i za koje treba provesti komparativnu analizu.
Arhitektonski publicist kad piše o nekom djelu ne analizira zgrade sličnog programa, ne proučava njegovu uporabnu učinkovitost, ne razgovara s arhitektima i inženjerima koji su izveli slične gradnje, a niti s korisnicima – stvarnom publikom arhitekture! Kako onda može donositi uistinu utemeljene sudove? Naprotiv, radije se zabavlja meditirajući o aspektima pojavnosti, suvremenim tendencijama, likovnim emanacijama autora i svojim slobodnim asocijacijama.
Takav je diskurs udaljen od kritičke ocjene hortikulturnog rješenja nekog parka jednako kao i stih Čika Jove Zmaja;
“Ala je lep ovaj svet,
Onde potok,
Ovde cvet”.
Nije li upravo zato bitno podsjetiti da građevine bez prozaičnih uporabnih osobina – upotrebljivosti, sigurnosti, trajnosti – neće ostvariti ikakve likovne, značenjske, memorijske, asocijativne i kulturološke domete.
Mediji iz razumljivih razloga promoviraju fotogeničnu arhitekturu, pogotovo onu koja ima jasnu prepričljivu ideju. Ali time baš ne pomažu u razumijevanju biti: arhitektonsko djelo je uvijek polikvalitetno, počiva na mnogim isprepletenim zamislima i ne može se svesti na opis jednog aspekta ili geste.
Ukratko, da bi se otkrilo suvislo, kompetentno i nadahnuto djelo potreban je sustavan, a ne samo fenomenološki pristup. Potrebno je provjeriti upotrebljivost i solidnost djela. U suprotnom, pomodna, fenomenološka i nesustavna valorizacija poslužit je najprije ridikuliziranju profesije: postavljanju arhitekta na sumanuti rub društvene relevantnosti, u poziciju u kojoj ga javnost ne razumije i vidi ga uglavnom kao afektiranog egzibicionista vizionara.
Dražen Juračić i Dubravko Bačić
ARHITEKTONSKA PRAKSA – natuknice za predavanja i knjigu 2006.-16.
PRAKSA I TEORIJA
Praksa (πρᾶξις – praxis) je u antičkoj Grčkoj označavala aktivnosti koje poduzimaju slobodni ljudi (muškarci). Riječ se izvodi iz πρακτικός (praktikos) – sposoban ili zainteresiran za djelovanje, praktično, a prema glagolu πράσσω (prasso) – postići, stvoriti, utjecati, dostići.
Praksa u užem smislu označava djelovanje koje primjenjuje teorijska znanja.
Praksa je slobodna, univerzalna, djelatnost stvaralaca kojom mijenjaju i oblikuju svoj svijet i same sebe [1].
Grčki pojam theoria (θεωρία) označavao je kontemplaciju, spekulaciju, promatranje (nečega), a izvodio se iz glagola theorein (θεωρεῖν) – razmatrati, spekulirati, promatrati, iz theoros (θεωρός) – promatrač, od thea (θέα) “pogled” + horan (ὁρᾶν) “vidjeti”. Pojam je izražavao stanje promatranja/promatrača. I grč. θεωρία i lat. contemplatio ponajprije je značilo promatrati stvari – očima ili umom.
Teorija je apstraktno, uopćeno znanje o nekom problemu, skup objašnjenja, zamisli ili ideja, koje mogu uključivati zakonitosti i hipoteze.
Znanstvena teorija je objašnjenje empirijskih fenomena uz konzistentnu primjenu znanstvene metode. Sustav je povezanih i zapisanih tvrdnji stvoren sažimanjem činjenica i empirijskih nalaza na potku hipoteza i zakonitosti.
Hipoteze su pretpostavke ili modeli, koji još uvijek nisu provjereni i dokazani unutar znanstvenog standarda – za razliku od teorije koja se može eksperimentalno provjeriti
Znanstvena teorija je sustav načela koji objašnjava nizove pojava i mora biti opisan tako da ga drugi znanstvenik može provjeriti.
Teorija i praksa su najčešće shvaćene u kontrastnom odnosu – dihotomijski i dijalektički povezane. Dihotomijski kao lice i naličje, pismo i glava, kao odraz jednog u rugom. Dijalektički: praksa je osnova za razvoj teorije, koja potom unapređuje novu praksu, itd.
Medicina pruža najjasniji primjer takvog dihotomijskog i dijalektičkog shvaćanja odnosa teorijskog i praktičnog. Medicinska teorija počiva na medicinskoj znanosti koja sveobuhvatno istražuje postupke za održavanje zdravlja, prevenciju i liječenje bolesti, dok se medicinska praksa provodi te znanstveno definirane postupke. Ove dvije aktivnosti su nužno procesno a i zakonski povezane – procedure proizlaze iz znanstvene teorije i osnova su legalne prakse.
I u pravu je odnos prakse i teorije (pravne znanosti ) jasno postavljen: postoji sustavno jedinstvo pravnih normi koje počivaju na temeljnoj normi (Grundnorm).
Pravna teorija upućuje na metode logičkog i teleološkog tumačenja zakona koje osiguravaju primjenu zakona na način koji odgovara njegovoj svrsi (ratio legis).
Pravna teorija (pravna znanost) proučava državu i pravo i definira pravnu praksu općim načelima – npr.: nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege. To načelo je jamstvo sigurnosti građana od samovolje zakonodavca u inkriminiranju kao i od samovolje sudova u tumačenju obilježja kaznenih djela. Zakonodavna vlast osigurava primjenu načela i time što samo zakon (a ne niži propis) utvrđuje kriminalna ponašanja. Tako isključuje mogućnost da izvršna vlast nižim, iz zakona izvedenim propisima preuzme zakonodavnu ulogu.
Kako stvari stoje u arhitekturi? Odnosi li se slično Teorija arhitekture prema arhitektonskoj praksi? Na kojim je osnovama počiva Teorija arhitekture?
TA eminentna humanistička disciplina[2] čiji počeci sežu preko 15.st do antičkih izvora, zapravo je starija od teorija ostalih (likovnih) umjetnosti. I zato je logično da su Povijest i teorija arhitekture i urbanizma u području Humanističkih znanosti kao dio Povijesti umjetnosti.
A humanističke se znanosti bave fenomenima i procesima koji nisu lako opazivi i razlučivi.
Zato su cjeloviti znanstveni modeli neprikladni za istraživanja u humanističkim područjima.
Teorije su humanističkih znanosti koje se bave likovnim stvaralaštvom, zbog prirode evazivnih fenomena koje razmatraju, u načelu su fragmentarne i aditivne.
Normativne definicije pojma teorija arhitekture izrazito su rijetke, upravo zbog njenih raznovrsnih emanacija ukorijenjenih u humanističkim znanostima. Među malobrojnim pokušajima određenja je onaj Kruftov: arhitektonska teorija obuhvaća bilo koji cjeloviti ili djelomični sustav arhitekture, zapisan i baziran na estetskim kategorijama….. [3]
Kruft detaljno elaborira poteškoće zbog kojih je teško dati konciznu i jednoznačnu definiciju, te objašnjava kriterije prema kojima je formulirao svoju (sustav – cjelovit ili djelomičan, zapisan, estetske kategorije). Pritom se cjelovitost TA odnosi na humanističko znanstveno područje (filozofsko, filološko i povijesti umjetnosti ) a ne na ukupnost teoretskog znanja potrebnog za AP koje uključuje i tehničke, društvene i druge znanstvene spoznaje
Iako svaka sistematizacija podrazumijeva određeni stupanj simplifikacije, moguće je prepoznati četiri načina razumijevanja pristupa TA izgrađenoj okolini, arhitekturi i gradu[4]. Svaki od njih ima vlastitu sadržajnu, povijesnu i metodsku utemeljenost.
- oblikovne upute i predlošci – od prvih poznatih izvora (Vitruvije), pa sve do kraja 19. st. a zapravo i danas (decon) – ovaj je pristup trajao najdulje. Takva teorija u pravilu je bila preskriptivna – predložak za oblikovanje, autoritet, uzor kojeg treba slijediti.[5] Razumljivo, pišu je djelatni arhitekti. U ovu kategoriju spadaju Vitruvije, Alberti, Palladio, Durand, Semper, Viollet-le-Duc, itd.
Nakon Viollet-le-Duca[6], sustavna i upotrebljiva nova teorija koja daje prostorno organizacijske i oblikovne smjernice se nije pojavila, Možda je još samo kod Eisenmana teorijsko domišljanje (“Oppositions”) prethodilo dekonstruktivističkoj oblikovnoj praksi – jasno bez ikakvih intencija da se razmatra i tehnologija izvedbe. Alexandera (Pattern Language) i Habrakena (Supports) suvremeni teoretičari uglavnom ne prihvaćaju, smatrajući ih metodičarima, kulturološki i holistički nedovoljno utemeljenima. Preskriptivne TA vjerojatno su zauvijek nestaju zajedno s ideologiziranim društvima. Uspostavom otvorenog društva i civilne države postojanje općeprihvaćenih doktrinarnih paradigmi postalo je potpuno anakrono. Moglo bi se reći da su otada teorijska razmatranja postala temeljna “sirovina” sljedećeg pristupa – filološkog.
- filološke interpretacije temelje se na istraživanju i studiju teorijskih tekstova o arhitekturi. Pristup je povijesni i analitički, uglavnom metateorijski – teorija o teoriji. Tekstovi su važan izvor podataka o arhitektonskim idejama, pa je jasno zašto i Kruft u svojoj definiciji inzistira na tome da teorijski sustav mora biti i zapisan/elaboriran.[7] Dometi ovakvog pristupa su prije svega kulturološki i literarni: šire naše razumijevanje arhitektonske discipline. U ovu grupu spadaju dosta utjecajni kompendiji teorijskih tekstova (Kruft, Mallgrave, Hays, Ockman, Nesbitt, itd.) Evidentno je da odabir tekstova nije uvijek propedeutički i povijesno neutralan, već da zastupa određeni stav.
- istraživanje tendencija i trendova obuhvaća razne strategije legitimizacije, marketinga, normativnih kampanja, ranije debata tipa “u kojem stilu treba graditi”, identifikaciju i promoviranje pojedinih strujanja, star-arhitektonske idolatrije, praksi i pojedinih ureda, itd… Ranije su takvi pristupi bili teorijski posebno plodonosni u razdobljima smjene projektantske paradigme (neogotika vs. neoklasicizam, arts & crafts ili heimat vs. moderna, moderna vs. postmoderna, neomoderna vs. novi urbanizam, kosi vs. ravni krov, “kutija” vs. “free-form”, itd.).[8] Među autore čija djela pripadaju ovom pristupu mogu se ubrojiti i takvi klasici kao Pevsner[9], Giedion, Zevi, Banham, Jencks, djelomično Tafuri i Frampton, itd… Danas je ovaj teorijski pristup u potpunosti preuzela i instrumentalizirala arhitektonska kritika.
- kritička i međudisciplinarna razmišljanja o arhitekturi obuhvaćaju razne vrlo heterogene pristupe, od onih među disciplinarnih do potpuno hermetičnih i autoreferencijalnih.[10] U ovaj pristup moguće je ubrojiti razne autore, od fenomenologa Norberg-Shulza, preko autora izraslih iz kritičke teorije i autonomije (Hays, Kipnis, Kwinter), do djelatnih arhitekata poput Venturija, Rossija, Koolhaasa, itd… Ovaj diskurs rezultirao je značajnim i utjecajnim kulturološkim i literarnim dometima ali i prepoznatljivim operativnim koncepcijskim i formalnim predlošcima.
Dakako, jasno razgraničenje ove pojednostavljene četverodijelne podjele TA nije uvijek moguće – neki teoretičari istovremeno primjenjuju i više od jednog pristupa, pa su i njihova djela istovremeno i istraživanje trendova i razmišljanje o arhitekturi, itd… Međutim, bez obzira na ponekad nejasne granice i preklapanja, ipak nam omogućuje načelne zaključke o osobinama cjelokupnog korpusa TA.
Teorija arhitekture je humanistička disciplina pa ima adekvatne osobine – može se pojednostavljeno reći da je:
- Aditivna : ranijem znanju kontinuirano se dodaje novo na način koji je nezamisliv u prirodnim, pravnim ili medicinskim znanostima; nova teorija ne smjenjuje postojeću kao osporenu, netočnu, više nevažeću. Za razliku od pobijenih teorija prirodnih znanosti koje prelaze u područje povijesti teorija – npr. Kant-Laplaceova teorija nastanka svemira, Linneova klasifikacija živih bića ili humoralna teorija medicine – svaki humanistički pristup može se u bilo kojem trenutku uz uvjerljivu argumentaciju re-aktualizirati i primijeniti.
- Fragmentarna u povijesnom smislu: započinje polovicom 15.st. na temelju jednog slučajno sačuvanog antičkog traktata, a da pritom ne obuhvaća ni sve pokrete – npr. HighTech [11]
- Fragmentarna i u geografskom smislu: ograničena na zapadno evropski prostor sve do 20 st.
- Ekskluzivna (isključujuća): ne bavi se produkcijskim i procesnim aspektima i najviše služi općoj stručnoj kulturi, arhitektonskoj kritici, historiografskoj i fenomenološkoj analizi odabranih/probranih djela.
[1] Gajo Petrović, 14
[2] u bibliografskim bazama sve su arhitektonske publikacije u grupi Arts and Hummanities.
[3] Hanno-Walter Kruft, A History of Architectural Theory: From Vitruvius to the Present, New York: Princeton Architectural Press, 1994:13-19.Ibid.
[4] http://www.tucottbus.de/theoriederarchitektur/Lehrstuhl/eng/theory_of_architecture.htm
[5] Poneke teorije potpuno su nam nepoznate (klasična grčka – osim posredno preko Vitruvija, egipatska, romanička, gotička, čak i HT, itd…). Danas se o njima spekulira historiografski.
[6] Više o Viollet-le-Ducu i prešutnom modernističkom preuzimanju njegove teorije i metode i vidi kasnije u tekstu.
[7] Već se i, uvjetno rečeno, drugi sistematični pokušaj elaboracije arhitektonske teorije iscrpno bavio prvim (Alberti o Vitruviju). Podsjetimo također i na djela drugih važnih teoretičara koji nisu gradili, a značajno su utjecali na razvoj arhitektonskih ideja (Carlo Lodoli, Marc-Antoine Laugier, Antoine-Chrysostome Quatremère de Quincy, itd.).
[8] Gelerntner, 1995: 25-26.
[9]in 1960 Preface Pioneers of Modern design Pevner’s hostility to ‘the craving of architects for individual expression and the craving of the public for the surprising and fantastic
[10] Međudisciplinarna (cross-disciplinary) – izbor druge discipline za razumijevanje fenomena i dokazivanje teze je autorov, za razliku od interdisciplinarnog (inter-disciplinary) gdje su moguće sve discipline koje mogu utjecati na razumijevanje promatranog fenomena.
[11] Hearn, 2003: xii, Kruft, 1996: 15.
Jelena Skorup i Dražen Juračić
KUĆA S UNUTARNJIM LICEM
Ovo je kuća s anonimnim eksterijerom i flambojantnim unutarnjim licem – na tragu Soaneova prosedea suprotstavljenog Palladijevom.
Takva anonimna, neprimjetna, uglavljena u kontinuirani gusti ulični niz, nema priliku, a ni potrebu, oblikovati sliku predgrađa. Njeno lice je njena unutrašnjost.
Pužući niz strmoglavi obronak koji gleda na Samoborsko gorje proteže se između dva arhetipska vanjska prostora: skrivenog ulaza – pronaosa i velike konzolne terase koja kao komandni most dominira nad neizmjernom zapadnom vistom.
Slojevi unutarnjeg prostora ritmično, izmjenom komprimiranih, gustih intimnih prolaza i velikih prostora galerijskih proporcija predu potku na kojoj se sažima paradigma života, putovanja i umjetnosti njenih stanovnika.
Idiosinkratske sekvence prostora nižu se scenografski kroz jednokraka stepeništa i neočekivane otvore i procjepe.
Postolja i plohe za izlaganje utopljeni su u mjesta efikasnosti i udobnosti dnevnog života da bi se memorabilije, arhitektonski i likovni artefakti preklopili s predmetima svakodnevnog života.
Osvjetljenje je teatralno. Teatarska slika polumraka s naglaskom na osvjetljenju detalja, daje udaljenim svjetlima grada da participiraju u slici interijera, kao božićni ukrasi.